Poezija u šumi - Rifat Alarir i Fatena Abu Mostafa
Video: Teodora Jovanov
Zvuk: Dušan Mihajlović i Todor Rosić
Ideja i produkcija: Communartista
***
Rifat Alarir
Ako moram da umrem
Ako ja moram da umrem,
ti moraš da živiš
da ispričaš moju priču
da prodaš moje stvari
da kupiš parče tkanine
i nešto kanapa,
(neka bude belo sa dugim repom)
tako da dete, negde u Gazi
dok netremice gleda raj
čekajući oca koji je nestao u blesku-
bez oproštaja sa bilo kim
čak i samim sobom-
vidi zmaja, zmaja kog si ti napravio, kako leti visoko
i pomisli začas da to anđeo od gore
uzvraća ljubav
Ako moram da umrem
neka to promoli nadu
neka postane priča
***
Fatena Abu Mostafa
O, rate, pusti me da napišem kraj
Zamotavam se u ćebe-
ali ne mogu više da ga posmatram
kao nešto nevino.
Pokrov se obmotao
za prevoje mog mozga,
i smrt mi je saputnik,
sa grčevima duše
kao putnicima.
Svake noći,
posećujem život
nakon što dovršim posetu
podrum smrti-
u kom sam osuđena
da budem živa sahranjena.
Putujem kroz sećanja,
nekad našem domu,
nekad našoj postelji,
nekad se probudim
iz dremeža
da bih se pronašla
okovana.
O, rate, neumoljivo zujanje drona,
tebi se obraćam-
Ostavi me.
Pusti me da sanjam-
nije mi preostalo ništa
u nasleđu sem snova.
Znam
Nikad ih neću imati na javi-
zato makar
pusti me da ih imam
makar u snovima.
Pusti me da šetam
ulicama moga grada
pre propasti.
Pusti me da dišem
miris života
iz morske luke.
Pusti me da zaboravim
smrad krvi,
smrad raskomadanog mesa.
Pusti me da zadržim
jednu uspomenu koju volim-
da je okačim
na zidove
svoje podsvesti,
gde su večne uspomene
ugravirane.
Pusti me da zaplovim
u svoje detinjstvo izgubljeno
ovim ostarelim ratom.
Pusti me da hodam
peskom
širokog mora,
i da letim
nebesima
čiste ljubavi.
Pusti me da zadržim
prizore koji mi nedostaju
i da ih udahnem.
Strahujem
Zapatiću bolest
zaboravljanja-
kao što zapatih
bol od žudnje.
O, ti neumoljivo zujanje drona,
kada ću pronaći mir?
Kada ću se usuditi
da prigrlim tišinu-
iako me njena sen
ispunjava zebnjom?
Kada će moj um
biti oslobođen od buke,
a moje svelo cveće
iznova procvetati na kiši?
Ti i ja -
trčimo u paralelnim ravnima.
Nikad se ne srećemo.
Prekini da se igraš
sa mojim mislima
i mojim ranama.
Vrati mi nebo-
čisto od tvog šuta.
Vrati mi zemlju-
očišćenu
od tvoje prljavštine.
Prokopaj put
tako da mogu dobiti
novi izgled
svog grada-
koga su tvoje čelične šake
vukljale
kroz blato,
koga su zgromila
lica
tvog divljačkog soja.
Neka vazduh ove zemlje
vrati nevinost
našoj osobenosti,
detinjstvo
našoj ukradenoj mladosti.
Više ne čeznemo
za mladošću.
Ubijena je.
A detinjstvo-
smrvljeno pod tvojom čizmom.
Mi želimo da budemo deca ponovo,
da osećamo mir i oslobođenje
naše domovine-
snove koje smo nekad držali čvrsto
od rane mladosti,
iako ih nikad nismo zapravo živeli.
Želimo da odrastemo ponovo,
da gradimo priču
dovoljno snažnu
da se suoči sa tiranijom.
O rate-
čas tvog poraza dolazi.
Tvoje doba se završava,
ti izopačena lepoto.
Pusti me
Da ti napišem poslednju reč.
Comments